Zoran stankovic biografija


Zoran Stanković

Zoran Stanković (Tegovište, 9. novembar1954 — Beograd, 5. oktobar2021) bio je srpski specijalista sudske medicine, sanitetski general-major, univerzitetski profesor i političar.

Stanković je po obrazovanju bio doktor medicinskih nauka. U srpskoj vojsci je imao čin sanitetskog general-majora u penziji. Bio je predsednik koordinacionog centra za jug Srbije u VladiIvice Dačića od 2012. do 2021, ministar zdravlja u vladi Republike Srbije, ministar odbrane Srbije i Crne Gore u Savetu ministara Srbije i Crne Gore sve do razdruživanja Srbije i Crne Gore i ministar odbrane u vladi Republike Srbije.Na izborima 2012. je prvo bio predložen za kandidata za gradonačelnika Beograda, a potom za predsednika Srbije.

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Zoran Stanković je rođen od oca Dragomira, iz sela Tegovište (Vladičin Han), automehaničara u kamenolomu i majka Radmila (devojačko Ristić) iz sela Manajle (Vladičin Han), domaćica. Po predanju kažu da je bratstvo Stankovića u Tegovište došlo iz Crne Gore 1576. godine.

Osnovnu školu završio je u Džepu, gimnaziju u Vladičinom Hanu, a Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu1980. Nakon diplomiranja stupa u aktivnu vojnu službu i kao aktivni poručnik JNA obavlja obavezni lekarski staž u Vojnoj bolnici Niš. Po završetku lekarskog staža Stanković obavlja dužnosti lekara i upravnika trupne Garnizonske ambulante u Peći u periodu 1982—1985. kada je proglašen za najboljeg mladog lekara u sastavu sanitetske službe Niške armijske oblasti i Prištinskog korpusa. Postdiplomske studije oblika specijalizacije iz sudske medicine završio je 22. februara1988. na VMA.

Krajem 1991. kao major na vukovarskom ratištu vršio je obdukcije posmrtnih ostatke poginulih i tamo ostao godinu dana. Na ratnim prostorima bivše Jugoslavije izvršio je obdukcije više od 5.000 posmrtnih ostataka poginulih. Podaci iz obdukcionih nalaza kasnije su Stankoviću poslužili za izradu doktorske disertacije, koju je odbranio 5. decembra1997. godine na VMA pod nazivom: „Problemi sudskomedicinske obrade leševa u ratnim uslovima“.

U prošlosti je više puta pružao ekspertsku pomoć Haškom sudu, a bio je i član Jugoslovenskog komiteta za prikupljanje podataka o istraživanju zločina protiv čovečnosti i međunarodnog prava od 1993. Od 1994. je ekspert Ujedinjenih nacija za sudsku medicinu. Decembra 1997. Stanković je osnovao tim za istraživanje posledica NATO bombardovanja na području Republike Srpske.

Radio je jedno vreme kao specijalista i forenzičar na Institutu za sudsku medicinu i patologiju VMA a zatim i kao načelnik: Odseka za kulturu tkiva, Instituta za sudsku medicinu i Zavoda za patologiju i sudsku medicinu VMA, sve do 17. januara2002. kada je imenovan za Načelnika VMA. Na ovom položaju je ostao sve do 23. aprila2005. kada je nakon sukoba sa tadašnjim ministrom odbrane Prvoslavom Davinićem, oko različitog gledanja na status VMA i Sanitetske službe VSCG, smenjen sa dužnosti, demobilisan i penzionisan.

U čin poručnika sanitetske službe proizveden je 1982, a zatim, pored redovnog, i tri puta je vanredno unapređen i to u čin majora i potpukovnika, a 2001. i u čin sanitetskog general-majora.

Na predlog Vlade Republike Srbije, ukazom Predsednika Republike, imenovan je da zameni prethodno smenjenog ministra Prvoslava Davinića. Funkciju ministra odbrane je vršio i nakon razdruživanja Srbije i Crne Gore, a na ovom mestu je ostao do 15. maja2007, kada je nakon izbora u Srbiji i konstituisanja nove vlade R. Srbije za novog ministra odbrane Republike Srbije imenovan Dragan Šutanovac.

Nakon odlaska sa funkcije ministra odbrane nastavio je da radi kao nastavnik na Policijskoj akademiji, Višoj školi za unutrašnje poslove i na privatnom Stomatološkom fakultetu u Pančevu.

14. marta2011. godine, na predlog G 17 plus postaje ministar zdravlja u rekonstruisanoj Vladi Srbije, nakon ostavke Tomice Milosavljevića.

Preminuo je oktobra 2021. godine od posledica kovida 19.[1][2]Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju.

Bio je oženjen suprugom Marinom sa kojom ima ćerke bliznakinje Ivu i Inu.

O njemu se snima dokumentarni film „Svedok” reditelja Denisa Bojića.[3]

Odlikovanja

[uredi | uredi izvor]

Odabrana dela

[uredi | uredi izvor]

  • Stanković, Z., Kovačević, V., Karan, Ž., Milosavljević, I., Tatić, V. (1991) „MORFOLOŠKE KARAKTERISTIKE BLAST POVREDA POGINULIH U OKLOPNIM VOZILIMA“, Vojnosanitetski pregled, Beograd, 48:6, 531-534.
  • Stanković, Z., Kovačević, V., Domijan, E., Milosavljević, I., Nikolić, M., Nikolić, K., Karan, Ž. (1992) „THE IDENTIFICATION OF CARBONIZED, PUTREFIED, SLOUGHTERED, DECOMPOSED AND FROZEN BODIES“, INTERNATIONAL CONFERENCE AND EXHIBITION ON CRIMINAL INVESTIGATION AND JURISDICTION, Budapest, 10-13.
  • Stanković, Z. (1992) „SUDSKO - MEDICINSKA OBDUKCIJA U DOKAZIVANJU ZLOČINA“, SANU, Naučni skupovi; knj. 69, Odeljenje istorijskih nauka, knj. 22, Beograd, 363 - 372.
  • Stanković, Z. (1992) „SUDSKO-MEDICINSKA EKSPERTIZA DVADESET ČETVORO UBIJENIH GRAĐANA IZ GOSPIĆA I OKOLINE“, Vojnosanitetski pregled, Beograd, 49:2,143-169.
  • Stanković, Z., Kovačević, V., Nikolić, M., Milosavljević, I., Domijan, E., Karan, Ž. (1992) „RAD SUDSKO-MEDICINSKE EKIPE U VUKOVARU“, Dies medicinae forensis, Niš, 6-7 novembar.
  • Stanković, Z., Janković, M. (2001), „MRTVI VEČNA OPOMENA ŽIVIMA“, Edicija zbivanja i svedočenja, Biblioteka Matice srpske, Beograd - Pale, 434 str.
  • Janković, M., Stanković, Z., Jeftić, M., Mikić, Đ.(1995), „ZLOČIN ČEKA KAZNU“, Edicija zbivanja i svedočenja, Biblioteka Matice srpske, Novi Sad, 301 str.
  • Dimitrijević, J., Stanković, Z., Popović, Z., Kovačević, Z., Škatarić, V., Milosavljević, I., Gligić, A. (2004) „SIGNIFICANCE OF PATHOLOGIC FINDINGS OF HEMORRHAGIC FEVER IN AUTOPSY MATERIAL“, Poster presentation II Intercontinental Congress of pathology, Iguassu Falls, Brazil, 1326, A 06.110, 72.
  • Stanković, Z. (2000) „EKSPERTIZA MOŠTIJU S PREVLAKE“, Publikacija „Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila - Humak Srpske duhovnosti“, Beograd, 99-107.
  • Kovačević, V., Knežević-Ušaj, S., Milosavljević, I., Stanković, Z., Brđović, J. (1994) „A propos one suicidal dimethoate poisoning“, Arch Toxicol Kinet Xenobiot Metab, Vol 2, No 2, 193.

Izvori

[uredi | uredi izvor]

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]